Duhovnost

Korizma - Misijski križni put

Misijski križni put

1. postaja


Isusa osuđuju na smrt, Isusa, koji je iz svog nebeskog božanstva, sišao na zemlju, u čovječjem liku, u najskromnijim uvjetima, započevši svoj ljudski život – u običnim jaslicama...Da bi ga okončao u najvećim mukama, na drvenom krizu, izranjena tijela, trnjem izgrebane glave, probodenih ruku i nogu, i na kraju – probodenog svog božanskog milosrdnog Srca!

A Misionar odlučuje krenuti na svoj daleki put, u nešto novo, nepoznato...Umirući svemu sto je prije živio - svojoj domovini, obitelji, prijateljima, materinjem jeziku...Doslovno ostavlja svoj prijašnji život, da bi ga zamijenio jednom novom, tezom, siromašnijom stvarnošću...Vlastitim djelovanjem osobno spašavajući one već skoro osuđene na smrt...

2. postaja

Isus prima na se križ, i fizički i psihički, znajući kakve ga sve muke čekaju, ali dobrovoljno pristajući na sve, spreman i odlučan do kraja izvršiti i ispuniti Očevu volju!

Tako i Misionar stiže na svoju misijsku postaju, prešavši dalek put – i fizički i duhovno, došavši u uvjete puno skromnije od onih na koje je navikao, fizički odvojen od svog dosadašnjeg života, primivši na svoja spremna pleća nešto novo, sasvim drugačije, i puno teže...Vlastitom žrtvom spašavajući druge, i noseći križ – s njima i umjesto njih!

 


3. postaja

Isus prvi put pada pod križem. Unatoč svoj dobroj volji i spremnosti, cak i Bogočovjeku – Isusu, Njegov križ je pretežak, jer to nije samo drveni križ – tu su i rane od bičevanja, oštro trnje oko čela i duboko u čelu, ljepljive pljuvačke koje se slijevaju niz Njegove rane, teške riječi i uvrede koje puno gore od hrapavog kriza, od biča i trnja ranjavaju Njegovu tankoćutnu i bezazlenu dušu!

Ni Misionaru nije lako...Uz sve praktične poteškoće na koje nailazi, fizičke križeve, tu je i nerazumijevanje okoline: izdaja od strane najbližih, podsmjehivanje njegovim planovima, teške i lažne optužbe da sve to čini iz vlastitog egoizma, za vlastitu korist, kako bi se dokazao i kako bi ga drugi hvalili...Osjeća se sam i napušten. Preispituje se, i počinje sumnjati u sve...Gubi snagu...Pada! Svojom žrtvom, i svojim padovima, podižući druge!

4. postaja

Isus susreće svoju svetu Majku. Ležeći na zemlji, nakon prvog pada, izmučen i iscrpljen – Isus podiže svoj krvlju zamućeni pogled, od udaraca i samara oteklih očiju, i u prvim redovima uzavrelog mnoštva – ugleda Mir, Blagost, Sućut – ugleda vlastitu svetu Majku...Nepomičnu i bolnu...Ali u pogledu Njenih blagih i suznih očiju – sva je Ljubav ovoga svijeta, sva Nježnost, sav Melem...Nestaju boli, iscjeljuju rane...I Njeno Srce je već probodeno Mačem preduboke Boli...Ali Njena snaga je veća cak i od Sinovljeve, a i od vlastite Boli...Ona nijednom nije pala, Ona je Utvrda i Oslonac, Ona je posljednje Utočište – jače od svih naših boli...Ona je Majka! Majka Božja i Majka nasa!

I Majka Misionareva...Koji daleko od svoje zemaljske majke, ali zajedno s njom, stežući svoju krunicu dobiva novu snagu, i novi polet – za dalje, za naprijed! Unatoč svemu! Slijedeći svoju Zvijezdu, svoju Gospu! I pomažući drugima da je ugledaju i susretnu...

5. postaja – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

I doista – Ona pomaže! Nakon susreta s Njom, slijede novi susreti, nove milosti, novi blagoslovi...Udaraca kao da je doista sve manje...I uvrede kao da su utihnule...A stiže i nova pomoć! Otkud bi se najmanje nadao...Slučajni prolaznik, skromni radnik – Šimun Cirenac! Koji kao da preuzima ulogu sv. Josipa, koji više nije tu...Nakon susreta s Majkom – jedan očinski lik – šutljivi pomagač...

I Misionaru pomognu bas oni, kojima je zapravo on došao pomoći...Uloge se na kratko mijenjaju, i zajedničkim snagama, svladavaju se i najteži križevi...On spašava njih, a oni pomažu njemu!

6. postaja – Veronika pruža Isusu rubac

Susret s Majkom još djeluje...Sada po novom, ženskom, sestrinskom liku – tajanstvene Veronike...Liku koji čak ne postoji u Evanđeljima, ali i te kako živo i stvarno postoji u našoj svijesti, našim srcima...Pa tko se od nas nije poželio poistovjetiti s tom svetom ženom, oličenjem nježnosti, pretočivši se u njen nježni dodir Kristova krvlju, pljuvačkama i znojem orošena lica, osjetiti Spasiteljev dodir potpunog predanja, u Njemu najtežim trenucima, te primiti trajan biljeg Njegove zahvalnosti u tome posvećenom platnu, naših duša...

I Misionar doslovno ponavljajući njenu gestu onima kojima je najpotrebnije i najteže, i sam svoje znojne i žuljevite ruke, svoje izranjeno srce i dušu, povjerava toj svetoj ženi, personificiranoj u svakom dobročinitelju iz domovine, svakome tko mu pruzi praktičnu, moralnu i molitvenu podršku, ni sam ne znajući kako bi se svakome osobno i pojedinačno zahvalio...Možda kojom fotografijom iz misija...Na kojima se tako vjerno oslikava i Kristovo izmučeno lice...

7. postaja - Isus pada drugi put pod križem

No, nove teškoće su tu! Unatoč svemu, križ je i dalje pretežak! Isusovo izmučeno i iscrpljeno sveto tijelo, opet popusta...Uz bolan jauk, opet je potpuno na zemlji...Tko će mu pomoći ovaj put?!

I Misionar ne može dalje...Sva pomoć i podrška tako je jednokratna i tako kratko traje...On je došao pomoći drugima, a sada je i sam toliko ovisan o tuđoj pomoći...I bez nje, ne može dalje, opet posustaje i pada!

8. postaja – Isus tješi jeruzalemske žene

Neke pobožne žene bespomoćno, ali suosjećajno prate Isusa na njegovu tešku putu, oplakuju njegove boli...Ali On, objekt njihova oplakivanja, smože snagu za novi obrat! I postaje subjekt njihove utjehe! Ima svoj ponos, i ne želi njihovo sažaljevanje! Iako i sam na rubu snaga, sada želi da se one zamisle i sažale nad samima sobom, nad svojim životima, obiteljima, djecom...Zadnji je trenutak da prestanu “obilaziti oltare”, i bespomoćno lelekati, vrijeme je za promjenu, za obrat – za radikalno i potpuno nasljedovanje Krista, ne samo plačući nad Njegovim križem, već hrabro mu se priključivši, noseći i svoje vlastite!

Ni Misionar ne želi da ga pasivno i bespomoćno sažalijevaju, ta on je došao tješiti druge, i konkretno im pomoći! Konkretna akcija je važnija od jalovog sažalijevanja!

9. postaja - Isus pada treći put pod križem

I Isus ponovo pada! Razočaran u sve, izdan od najbližih – prati ga samo par ucviljenih bakica...I sto mu je najteže, i vlastita Majka koja sve to mora gledati...Čini se kao da ih je i sam Bog napustio...A i smrt je tako blizu...

Koliko su svi ovi osjećaji bliski i poznati našem Misionaru, često napuštenom i izoliranom na rubu života, gdje je smrt tako očigledna i stvarna, doslovno sastavni dio života...I kada se čini da ništa neće uspjeti, i da su svi njegovi projekti tako daleko od Božje volje...A i Marija kao da bolno i nijemo šuti...

10. postaja – Isusa svlače

Isusa pred sam kraj, cak i svlače...Oduzimaju mu i zadnje sto ima, pokušavši mu tako oduzeti i Njegovo dostojanstvo...Ali kao sto je već bio ponižen i gol, rođen u štalici, povijen u jaslicama – on i pri najvećim poniženjima ostaje Preuzvišen, Svevišnji i Bog! Što ga više ponižavaju, to prepoznatljivija je sva Njegova uzvišenost i dostojanstvo...Kao sto i najmrklija noć, samo naglašava sav sjaj zvijezda...

I Misionara ponižavaju, i pljačkaju, možda čak i oni kojima je još jučer pomagao preživjeti, dijeleći s njima i vlastitu posljednju koricu kruha...Ili mu drugi oduzimaju njegove zasluge, prisvajaju njegova djela i uspjehe…Mogu mu uzeti sve, i njemu, i njegovim odrpanim siromasima, ali njihov ponos i dostojanstvo - njihovu stvorenost na sliku Božju – nikada ne!

11. postaja

Isusa pribijaju na križ! Nije još bilo dovoljno muka, treba doživjeti i vrhunac patnji, biti pribijen na vlastiti križ, kojeg je sam uspio dovuci do samog cilja, do vrha Kalvarije!

Tako i za Misionara – patnje ne prestaju! Križ nije nešto što se može uzimati i ostavljati po volji – treba biti prikovan za njega, potpuno srastao sa vlastitom boli, bas kao i oni kojima je došao! I spreman proliti i posljednju kap krvi za one kojima je poslan!

12. postaja

Isus umire na križu! Izgovarajući 7 posljednjih riječi:

1. Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
2. Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!
3. Sine, evo ti Majke! Majko evo ti Sina!
4. Još danas biti ćeš sa mnom u Raju.
5. Žedan sam!
6. Boze, u ruke tvoje, predajem duh svoj!
7. Svršeno je!

I Misionar se osjeća kao da svakodnevno izgovara ove riječi, trajno predajući svoje siromahe Mariji, i Mariju njima, tažeći njihove žeđi svake vrste, opraštajući, i moleći oprost za druge! Ili kao da ih i sam čuje od umirućeg Isusa, kako ih šapuće osobno njemu: kad se osjeća najteže, ostavljen i od samog Boga – kao da mu Isus trajno iznova predaje vlastitu Majku, kad se osjeća iscrpljen i žedan na kraju snaga – kao da čuje Kristovo obećanje: “Još danas ćeš biti sa mnom u Raju!”, te dobiva novu snagu, svakoga dana, umirati sam sebi, davati život za druge, davati Mariju drugima, uz spasonosni i okrepljujući zaziv: “Bože, u ruke tvoje predajem duh svoj! U ruke tvoje predajem život svoj!”

13. postaja

Isusa skidaju s križa. Izvršio je svoje poslanje, u potpunosti ispunio Očevu volju, u najtežim mukama dao svoj život za nas, za naše otkupljenje od grijeha, pa čak i mrtav dozvolio da mu probodu i samo Presveto Srce! I takvog – mrtvog, krvavog, izranjenog, izbodenog, ispljuvanog – konačno predaju u ruke Njegovoj Majci, prečistoj Djevici, najbolnijoj sudionici i supatnici ovih najtežih trenutaka, kako bi se i sama okrvavila božanskom Krvlju Presvetog Sina: krvava zajedno s Njim, ispljuvana zajedno s Njim – žrtvovana zajedno s Njim...Za sve nas!

A na kraju njegova zemaljskog puta, sa ili bez izvana vidljivih rana i pljuvački, i tijelo našega Misionara, izmučeno, izmoždeno, iscrpljeno, iscijeđeno i mrtvo, čak ne nalazi ni posmrtnu utjehu u krilu vlastite majke, čak ni vlastite domovine, već i njega, zajedno sa svojim Sinom, u svojoj trajnoj Pieti, u vlastito krilo prima sama Nebeska Majka, dajući i ovom svom sinu božanski cjelov Vječnosti, kao otajstvenu najavu novog života i zajedničkog Uskrsa!

14. postaja

Isusa polažu u grob! U nijemoj tišini, s božanskim Tijelom, pokopane su i posljednje ljudske nade, one nekolicine posljednjih koji su mu ostali vjerni...U zaglušujućoj boli, odaju mu posljednje počasti, i polažu Ga u novi grob...I ne sluteći, osim možda Marije, da je Njegovo mrtvo Tijelo, samo klica novog, preobraženog Života, koji će tako pobjedonosno granuti za sve nas, samo 3 dana kasnije!

Tako i mrtvo Misionarevo tijelo, u nekom skromnom grobu, daleko od vlastite domovine, samo trajno svjedoči o Kristovoj konačnoj pobjedi, cak i u tom dalekom, nama nepoznatom kraju, koji prije Misionareva dolaska možda nije ni čuo za Uskrs! I kroz Vječnost nadahnjuje i odjekuje svjedočanstvom o živome Kristu – Pobjedniku i Pobjedonoscu svakom čovjeku, stvorenu na Njegovu sliku – i najbogatijem i najciviliziranijem Europljaninu ili Amerikancu, kao i najsiromašnijem, najzapuštenijem i najgladnijem Afrikancu!

Drina Ćavar,
Zajednica Krista Misionara Molitelja

Quito, Ekvador, 8. veljače 2008.
(u spomen na 10. godišnjicu pogibije
hrvatskog misionara fra Vjeke Ćurića u Ruandi)

Put križa - pjesma

alt

Pokojni najstariji hrv. misionar don Marin Mandić (Meksiko)