Kontakt

"Kristov Stol"
Misijska Europska Inicijativa
Savski Gaj III, 8a
10000 ZAGREB
e-mail: kristov.stol@gmail.com
tel: 091-570-8604; 01-4646-583
facebook-logo 
Kristov Stol

IBAN/Žiro račun (PBZ): 
HR6723400091110433489

Neka Bog obilno blagoslovi svih 25 trenutno aktivnih gostiju

Poslušajte radio spotove

Članci

Rađanje nadahnuća - Ekvador, 1. dio

Od Modrava do Ekvadora 

Kamp Modrave je još 2003. pokrenuo mladi i karizmatični isusovački svećenik p. Luka Rađa, u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, učvrstivši par godina prije toga pravu utvrdu duhovnosti i osmislivši čitav niz dinamičnih akcija za mlade.
Imala sam sreću, uz svoju poslovnu svakodnevicu, i dobar posao u banci, kao sistem inženjer i interni revizor za informatiku, uz službena putovanja, Dallas, Milano, naći se u to vrijeme i u centru palmaških zbivanja. Par dana prije dolaska 1. grupe, na sam blagdan Srca Isusova, 27.6.2003. vraćajući se s upravo potpuno spremnih Modrava, p. Luka je doživio tešku prometnu nesreću i završio u teškoj komi, dok su njegovi najbliži suradnici, mladi studenti, odlučili ne odustati od p. Lukina projekta, znajući da bi baš to on i sam želio!

 

Svako ljeto i dalje sam bila animator za mlade, na Modravama, pri čemu mi je puno koristila i moja teološka sprema, na ITKL-u.

Tokom godine, puno vremena sam provodila uz p. Luku, koji se polagano oporavljao, u raznim aktivnostima, akcijama i projektima vezanim uz njegov  oporavak. Mene je fascinirao p. Lukin snažni, borbeni i nepokolebivi duh...Nadahnjivale njegove s mukom izgovarane plemenite misli i životni poticaji...A mene je sve što se događalo s njim i oko njega, ti neki čudesni Božji zahvati, i skoro osjetne borbe duhova oko njega, potaklo da preispitam ono što je doista Bitno u životu, a to ni u kom slučaju nije i ne može biti isključivo materijalna sigurnost, siguran posao, dobar auto, nekakav društveni i materijalni status, pa čak ni zdravlje, koje danas imaš, sutra nemaš...Zapravo je jedino bitno u svakoj životnoj situaciji, u skladu s isusovačkom duhovnošću, slijediti i prepoznavati Božju volju...Nije bitno ni bogatstvo, ni siromaštvo, ni zdravlje, ni bolest, bitno je uvijek i u svemu što god te u životu snađe - biti i ostati Božji...

I potaknuta svim tim zbivanjima i nadahnućima, zapravo se nisam puno dvoumila, kada sam 2006. godine, nakon hodočašća u Marseilles krajem 2005, na prve zavjete dviju Hrvatica u klauzurnom samostanu Kćeri Srca Isusova, donijela konačnu odluku - o napuštanju dosadašnje uobičajene svakodnevice, i utabanog puta, desetgodišnjeg radnog iskustva u banci, vožnje dobrog auta - jednostavno sam dala otkaz, prodala auto - i odlučila krenuti...U "neizvjesnu" Božju budućnosti...S velikom vjerom i pouzdanjem u Njegovu Providnost, Njegov plan za svakog od nas, i da doista On zna najbolje...

Nakon nekoliko mjeseci sabiranja i razmatranja Božje volje u venecijanskom idiličnom klauzurnom samostanu "Kćeri Srca Isusova", odlučila sam kao laik misionar krenuti - u misije...To mi je u tom periodu mogla omogućiti samo splitska Udruga Zdenac...Koji nude mogućnost obrazovanim mladim ljudima s misijskim duhom, da i ostvare svoje težnje,  s barem godinu dana misijskog rada na terenu, i misijskih priprema u Splitu godinu ranije...Oni pokriju putne troškove, a laik misionar je dužan surađivati na njihovom projektu Kumstava, slanju misijskih suvenira, i drugim aktivnostima...

U Splitu sam surađivala na njihovim brojnim projektima, posjećivala napuštenu djecu u domu Maestral, radila s bolesnima u centru Samaritanac, pomagala jednoj starici u kućanstvu, uz svakodnevne svete mise, klanjanje, sudjelovanje u njihovim radionicama izrade krunica i dr, nastupe u medijima i radio emisijama...Učila sam i francuski jezik, jer je najprije bilo planirano da idem u Burundi u Africi...

No, par tjedana prije odlaska, situacije se promijenila, i rečeno mi je da idem - u Latinsku Ameriku! Ekvador! Kod naše s. Lenke Čović...

Pripremljena je dirljiva "oproštajka" u mojoj župi, sa sv. misom koju je uz župnika p. Musu, vodio p. Matić, a koncelebrirao je i sam - p. Luka Rađa, koji mi je dao i svoj posebni blagoslov, prije odlaska...

I tako sam se, slučajno baš 5. rujna 2007, na 10. godišnjicu smrti Majke Tereze, našla na prekooceanskom letu - Amsterdam - Quito...Okružena većinom putnika indijanske fizionomije...1. stupanj francuskog kojeg sam završila u Splitu, sada mi nije mogao puno pomoći, pa sam u letu iznad oceana, sricala svoje prve španjolske riječi iz udžbenika kojeg sam nabavila neposredno prije, uspoređujući nepoznate mi riječi, s poznatim mi talijanskim, čudeći se kako oni kažu - palabra, a ne parola i sl...

Za Quito kažu da je najviši aerodrom na svijetu, budući se nalazi u planinskom lancu Andi, na 2500 m nadmorske visine, okružen planinskim vrhuncima, pa ni slijetanje tamo nije uvijek jednostavno...Ipak, nakon dva tri kruga i pokušaja, spretni pilot nas je sretno prizemljio, uz uobičajeni pljesak svih putnika, i zahvalnu molitvicu Bogu na mojim usnama...

Nakon uobičajenih aerodromskih formalnosti, u mnoštvu u čekaoni, trebalo je pronaći - svoje Časne...

Nije bilo teško, jedine su imale veo, s. Lenku sam čak vidjela na jednoj fotografiji prije, a uz nju je bila njena pomoćnica - korpulentna s. Maritza, sa žutim balonom dobrodošlice u rukama, i ispisanim riječima: Drina - BIENVENIDA! (eto - sve više španjolskih riječi...) I one su mene lako prepoznale, među mnoštvom izlazećih i užurbanih Indijanaca...

Zajedno s njima, sjela sam u kabinu malog zelenog pomalo prašnjavog kamiona, dok je moj veliki crveni kufer završio u njegovoj prikolici...I krenule smo modernim prometnicama ekvadorskog glavnog grada, probijajući se kroz prometnu gužvu, prema našoj destinaciji - Misijskom Centru Zajednice Krista Misionara Molitelja...

Nakon izlaska iz grada, ceste su se sve više sužavale, vijugale među planinskim obroncima, i latinoameričkim kućercima, tendama, trgovinicama, štandovima s rukom ispisanim čudnim španjolskim nazivima, da bi nakon otprilike sat vremena vožnje, skrenule na makadamski put, u nekakvom pješčanom polupustinjskom okruženju, među kaktusima, palmama, kukuruznim poljima, siromašnim kućercima...

Kratko smo zatrubile pred velikim zidom od običnih opeka, i metalnim vratima, koja su druge časne sestre, zajedno razmaknule, kako bi kamion mogao ući, na svoje mjesto, i dok sam izlazila, ispred zgrade od opeka, i nekoliko nedovršenih objekata, u izgradnji, dočekala me grupica od 10-ak mladih časnih sestara, Indijanki, s nekom njihovom duhovnom pjesmom dobrodošlice, i šarenim konfetima kojima su me zasule...Sve su se okupile oko mene, većinom barem za glavu niže od mene, i ljubazno izgovarajući svoja imena, koja naravno nisam sva odmah zapamtila, izljubile me u oba obraza, na što sam se iduće dvije godine navikla, pri svim susretima s njihovim stanovništvom - poljupci i zagrljaj su obavezni...I povele prema mojoj sobi, pomažući mi, noseći moj kofer i sve drugo...

Soba je bila jednostavna, nedavno izgrađena, svježe ofarbana, dosta prostrana, s velikim krevetom, ormarom i stolom, i vlastitom kupaonom...Doista su se potrudile da se osijećam ugodno i dobrodošlo, u periodu od godinu dana, kojeg sam trebala provesti s njima i među njima...

Stigla sam u petak. 6.9.2007, a već u ponedeljak je trebala početi nova školska godina u njihovu centru za siromašnu indijansku dječicu, i djevojke u internatu...

S. Lenka je odlučila da već sutradan sa s. Rositom i talijanskim misionarom p. Antonijem, otputujem u 8 sati vožnje  udaljeni Esmeraldas na obali Tihog Oceana, kako bih joj pomogla dovesti nekoliko učenica naše škole i djevojaka iz internata iz tamošnjih siromašnih sela, gdje one inače žive...

Drina Ćavar,
"Kristov Stol"
Misijska Europska Katolička Inicijativa
Zg. 8.6.2010.