Kontakt

"Kristov Stol"
Misijska Europska Inicijativa
Savski Gaj III, 8a
10000 ZAGREB
e-mail: kristov.stol@gmail.com
tel: 091-570-8604; 01-4646-583
facebook-logo 
Kristov Stol

IBAN/Žiro račun (PBZ): 
HR6723400091110433489

Neka Bog obilno blagoslovi svih 24 trenutno aktivnih gostiju

Poslušajte radio spotove

Članci

Prva ekvadorska godina - Ekvador 2. dio

Početak školske godine u odgojno obrazovnom centru s. Lenke u Ekvadoru

Nakon par sati leta iz Splita do Amsterdama, i onda jos 14 sati prekooceanskog leta preko Benheurea i Guayaquila – konacno sam stigla u Quito – glavni grad Ekvadora – i to 7 sati mladja!
Jer je točno toliko vremenska razlika izmedju Ekvadora i Hrvatske.

Njihovim trošnim kamionom krenuli smo prema našem odredištu, kroz živopisne latinoameričke uličice, sa šarenim ručno ispisanim nazivima trgovina, probijajući se kroz prometnu gužvu, u kojoj se previše i ne poštuju prometna pravila – sva se daju improvizirati…
No, vrlo brzo, na moje iznenadjenje, asfaltiranu cestu zamijenila je makadamska, a uskoro čak niti takva – već nešto sto se bas i ne može nazvati cestom, jer vise slici na nekakve pješčane nanose…
I nakon par kilometara vožnje tim “pješčanikom”, konačno sam stigla u njihov, a od sada i moj novi dom…Odmah sutradan, na sv. Misi, p. Heraldo, Kolumbijanac, koji je bas držao sestrama duhovnu obnovu, blagoslovio je i predao misijske križeve ekvadorskoj volonterki Sariti i meni…

Isto popodne krenula sam sa s. Rositom na svoj prvi zadatak…


Talijanski misionar p. Antonio vozio nas je u tristotinjak km udaljeni Esmeraldas, na obali Tihog oceana, gdje smo trebali obići i dovesti neke od naših siromašnih učenica, koje inače ne bi imale prilike za bilo kakvu školu…Vozili smo se preko Anda, kroz krasne tropske predjele s bujnom vegetacijom: bananama, bambusima, marakujom i papajom, spuštajući se s naših 2500 m nadmorske visine prema morskoj obali…
P. Antonio, inače iz Verone, je misionar u Ekvadoru već skoro 30 godina, odgojitelj sjemeništaraca i bivši župnik u Esmeraldasu, koji savršeno poznaje čitav kraj, ljude i način života, te rado priča, na talijanskom, sto i nema cesto prilike, o svojim misijskim doživljajima: višesatnim pješačenjima u najzabačenije krajeve, uz simpatične komentare – kako je npr. ono sto Europljani nazivaju alpinizam, ovdje zapravo – andinizam, i sl.
S. Rosita i ja smjestile smo se u svoju soba u sjemeništu i duhovnom centru u Esmeraldasu, gdje živi i tamošnji biskup, i gdje nas je ljubazno primio p. Giulian, sa svojim sjemeništarcima…
Srećom i p. Giulian zna talijanski, pa mi je zapravo najteže bilo sporazumjeti se sa s. Rositom, koja govori samo španjolski, koji ipak nije toliko sličan talijanskom, kako sam se nadala…
No, uz puno dobre volje i nas dvije smo savladavale sve komunikacijske barijere…

I ujutro hrabro zajedno same krenule po naše cure u obližnje siromašno naselje Carlos Concha…
Bilo mi je totalno neobično vidjeti kako tamo ljudi žive u nekakvim drvenim nastambama, za koje bi baraka bio prefin izraz…
Prva obitelj do koje smo išle, stanuje bas uz rijeku, gdje se iz čamaca banane tovare na magarad i tako transportiraju dalje do kamiona…
I dok je s. Rosita razgovarala sa zbunjenim roditeljima, odjevenim u neke prljave dronjke, jedno njihovo mladje dijete se drvenim ljestvama veralo kroz nešto slično ulazu u njihovu drvenu nastambu…
A s. Rosita je saznala da se naša nesudjena 15-godišnja učenica, prije kojih par tjedana udala u obližnje selo, pa tako ipak ništa od njenog školovanja…
U drugoj obitelji samo nešto drugačijih stambenih uvjeta, nisu mogli odmah pustiti cure s nama, ali su ih obećali dovesti sljedeći tjedan…(No, ipak nisu, već je s. Rosita i sljedeći tjedan trebala istim putem po njih…)
Onda smo se, uz zvuke glasne latinoameričke glazbe, koja je cijelom mjestu davala dodatni životni ugodjaj, zaputili u sljedeće mjesto pričekavši autobus, u kojem nas je dočekala slična atmosfera, i naravno – glazba, koja je ovdje čini se – doista sastavni dio života…
Nakon 30ak min vožnje, duž tropskog krajolika, stigli smo do drugog, još siromašnijeg drvenog sela, gdje su 2 curice veselo potrčale u susret s. Rositi, i povele nas do rijeke, koja je za to mjesto sve: i kupaona, i stroj za pranje rublja…Žene su ispirale svoju robu u riječnim plićacima, a dječica se kupala (doslovno!)
Nakon par sati čekanja, pridružile su nam se još 3 djevojke iz obližnjeg, još zabačenijeg sela, do kojeg čak još nije stigla niti struja…

I sutradan, u nedjelju, nas je sve p. Antonio, istim živopisnim putem – povezao prema našem malom centru – odnosno curice – u novu budućnost, koja je počela već sljedeći dan, kad su se s ostalim djevojkama u svojim školskim uniformama postrojile pred ulazom u skromnu učionicu, te uz molitvu i intonaciju ekvadorske himne pred ekvadorskom zastavom, uz upute njima stroge s. Maritze, upoznavanje s pravilnikom škole, predstavljanje osoblja i nove učiteljice engleskog jezika i informatike tj. moje malenkosti…
Već sljedeći trenutak nasla sam se u jednom od 3 srednjoškolska razreda, predajući engleski…
A naše dvorište bilo je puno dječice vrtićke dobi, koja su trčkarala u raznim smjerovima, dok su njihovi roditelji, koji su iznimno prvi dan došli s njima, pozdravljali sestre…
U čitavu atmosferu, nekako mi se posebno dobro uklapala velika slika na dvorišnom zidu, našeg blaženika, kardinala Stepinca, koji je i sam posebno volio dječicu…Čitav prizor podsjetio me na njegovu poznatu fotografiju na kojoj dječici dijeli bombone, i osjetila sam poticaj  - bas tu fotografiju nabaviti, dati uvećati i uokviriti, te pokloniti ovom toliko evandjeoskom centru s. Lenke!

Iz dana u dan, otkrivala sam mnoštvo i bogatstvo aktivnosti s. Lenke i njene Zajednice Krista Misionara Molitelja – tu su jaslice koje vodi s. Rosita, 4-godišnja djeca kod volonterke Sarite (tzv. Pre-basica – predškolski uzrast),  5-godišnjaci s. Taty (to je ovdje tzv. 1 osnovne), pa 6-godišnjaci done Pepite – 2. osnovne…
Ukupno 50-ak dječice, koju svu treba dvaput dnevno nahraniti, u nekoliko smjena, prije toga sva stanu u red za pranje ruku, pa molitva, pjesmica malom Isusu i dobar tek!
Kuhanje i dijeljenje ručka, pranje mnoštva sudja, i na kraju sestre svu tu dječicu smještaju u kamion, i u nekoliko tura voze njihovim domovima, da bi ujutro opet išle po njih, istim pješčanim putem – pa molile i radile s njima, pjevale, hranile ih…

A tu je i 50-ak školskih djevojaka u tzv. 8, 9. i 10. razredu, koje isto treba i obrazovati i odgajati i nahraniti, pa 12-ak djevojaka iz okolice Esmeraldasa, koje tu i žive, a još dvije djevojčice iz obližnjih vrlo problematičnih obitelji su ovdje našle utočiste, nakon svih trauma koje su u djetinjstvu preživjele…

Treba nahraniti i petoricu radnika, koji upravo izgradjuju dvije nove učionice, jer je sadašnji prostor vise nego nedovoljan za sve postojeće aktivnosti, a kamo li za one koje su tek  u planu….

I tek popodne, kad se sva djeca nahrane i odvezu kućama, vrijeme je da i sestre ručaju, u veseloj i opuštenoj atmosferi, kao da prijepodne uopće nije bilo naporno…Nakon pranja još tog sudja, vrijeme je za osobni sat molitve pred Presvetim u maloj kapeli, dežurstva uz cure u internatu, i molitva večernje uz razmatranja…Večera i iza 21h počinak, uoči novog burnog dana…

Drina Ćavar