Duhovnost

Put križa - pjesma

Put križa

Svesti se na
vlastite dimenzije...
Spustit se na zemlju...
Ne samo nogama,
već i licem dotaknuti tlo…

Poljubiti drvo križa,
i od samog korijena,
prihvatit ga cijelog…
U svoj težini,
ali i svoj veličini…

Poput puzavca,
omatajuć se oko njega,
I penjući se njime…
Prema Nebu!
Jedinim sigurnim osloncem,
i pravim putem
Istine i Života…

Odjednom sretnuvši
na njemu
pribijenog Krista!
Napojivši se žive vode,
iz izvora Njegovog probodenog Srca…
Našavši se potpuno
u Njegovu zagrljaju!

I plaho susresti
Njegov nebeski pogled,
Oči u oči…
Plavetnilo pogleda,
plavetnilo Neba…
I Raj!
Već na križu Raj!
Jedino po križu – Raj!

I procvatoše
najljepše ruže,
crvene i bijele,
po cijelome križu,
mirišući Kristu,
iz čijega Srca,
neprestano niču,
i najljepšim mirisima
svome Spasitelju hvalu kliču!

7.12.2006.

 

 

Dinamika ljubavi

Dinamika ljubavi

Ljubav te veže.
I oslobađa!
Polako ubija.
I preporađa!
Prestaješ biti.
I postaješ.
Mijenjaš se.
I ostaješ.
Daješ se.
I nestaješ.
Počinješ.
I prestaješ.
Sve više drugi,
sve manje svoj.
Il ipak sve više?!
Kompliciran zbroj.
Nikada mira.
Sve žešći boj.
Svo lišće pada.
Svi vruci vriju.
Svo cvijeće cvate.
Svi plodovi zriju.
I ljeto je.
I zima.
I oseka.
I plima.
Ljubav koristi
mlin i rešeto.
I sve profano
sada je sveto.
Svaki doživljaj
samljeven je na sitno.
Sve se svodi
samo na bitno.
Odjednom si
i slab i jak.
Život postaje
i težak i lak.
Snagu i dobivaš,
i gubiš.
Sve te to čeka,
kada – ljubiš...

Drina Ćavar

Vida ecuadoriana

Već prvih ekvadorskih dana, dobila sam inspiraciju za jednu pjesmu, koja slikovito opisuje moj ekvadorski život i nadahnuća:

Vida ecuadoriana

Ekvador me grli dječjim rukama,
I gleda dječjim očima,
I smiješi mi se dječjim usnama…

I šapuće, žamori i tepa
Još mi ne potpuno razumljivim riječima…

I place dječjim suzama,
I tješim ga,
I grlim…

I zalijeće se prema meni,
I baca mi se u naručje…

I igra se sa mnom,
I kaže mi:
“Good morning, teacher!”
Nesigurno izgovarajući riječi
Na satu engleskog…

I pita me
Kako napisati zadaću…

I daje mi da se divim
Njegovoj prirodi,
I molim u njegovim kapelama…

I da okusim njegova tropska jela,
I topli kruh kojeg je napravila sestra Lenka…

I da ih dijelim njegovoj djeci sa sestrama,
I perem mnoštvo sudja…

I vozim se u oblaku prašine,
Po neasfaltiranoj cesti,
U trošnom kamionu
Punom dječice,
Koju ćemo sutra
Ponovo dovesti
Istim pješčanim putem…

Zauvijek zavoljevši
Ovo Izobilje siromaštva!

I Ekvador – kao takav!

13.9.2007