Hermana Teacher - Ekvador 3. dio

Hermana Teacher

Moj put u Esmeraldas sa s. Rositom je bio svojevrsno vatreno krštenje za moje iduće misijske mjesece, i upoznavanje ekvadorskog načina života u samoj njegovoj srži...

Sestre su me od samih početaka izvanredno prihvatile, jednako kao i djevojčice iz internata, njih 15-ak, od 12-13 godina, sve nekako tople, razigrane, djetinjaste, nevezano uz teške životne sudbine i situacije, od kojih ih je spašavao ovaj boravak s nama...Posebno su se veselile učenju hrvatskih riječi, koje su i s mukom i veselim smijehom rado ponavljale i izgovarale...Djevojčice u srednjoj školi, su u svojim uniformama, koje su im sestre sašile, a koje su obavezan dio ekvadorskog školskog sustava, pristojno ustajale, svaki put kad bih se pojavila na vratima njihovih skromnih učionica...Engleski im nije išao...Pa one jedva znaju i svoj španjolski, bilo koja i bilo čija gramatika im je potpuno strana...Trebalo mi je možda čitavo prvo tromjesečje da ih uputim u neke osnove - prezent glagola biti, jedva su svladale afirmativnu formu, dok im je upitna i negativna ispočetka zadavala nove muke...Neke su još uvijek imale i problema s pisanjem slova...A ja sam se trebala naviknuti na njihov sustav ocjenjivanja - ne od 1 do 5, već od 1 do 20...

Ekvadorska gostoljubivost i ljubaznost mi je puno pomagala u svladavanju i nadilaženju jezičnih barijera za vrijeme ručka sa sestrama, obično sam sjedila uz s. Lenku, koja bi pomagala, jednako kao i moj mali žuti rječnik, koji mi je stalno bio po džepovima i listao se i habao sve u šesnaest : ) Dok su curice iz internata popodne pisale zadaće, a ja bdjela uz njih, pomalo sam učila lekcije španjolskog, a i dječica iz škole su mi stalno imala nešto za reći i priopćiti, tako da sam vrlo brzo naučila najpotrebnije mi riječi - llorar je plakati, mochila je školska torba, llevar je nositi, llegar je doći...Jugar je igrati se, jugo je sok...Kad dijete kaže "Mi jugo", to ne znači - "Ja se igram" (Yo juego), nego "Moj sok", i tako - u praksi i neposrednom kontaktu, moj španjolski je stvarno brzo napredovao, i već nakon par mjeseci mogla sam solidno i pristojno komunicirati sa svima...

Mala dječica iz vrtića i osnovne škole, krasno su me prihvatila, svako malo bi mi se netko od njih zaletio u naručje, ili zagrljaj, ili više njih odjednom, i nije bilo druge, nego sa živim grozdom, razdragane dječice, oko sebe i po sebi, kretati se preko školskog dvorišta, od učionice, do učionice...A nije uvijek bilo lako niti uspostaviti mir i disciplinu među živahnom dječicom, koji su ipak marljivo radili svoje crteže i zadatke iz engleskog, ushićeno vičući: "Yo acabe!" - "Dovršio sam!", kad bi koji od njih bio gotov...A vrlo brzo je netko od njih izmislio, uskoro općeprihvaćen nadimak za mene - "Hermana Teacher", kojeg sam čitavo vrijeme tamo ponosno nosila! 

Život u centru je bio kao u pravoj košnici, čitav dan se nešto negdje događalo, sestre su ujutro dovozile svu tu dječicu, koju je trebalo prihvatiti, i odvesti svako u njegovu učionicu, za što sva dječica nisu uvijek bila niti raspoložena, neka su neutješno plakala, neka bi pala, udarila se, trebalo je tješiti, liječiti, povijati ih, grliti, hraniti, prati im ručice, zubiće, stavljati pregačice, dijeliti doručak, prati suđe, rješavati povremene napetosti i zadjevice među srednjoškolkama, nabavljati namirnice, građevinski materijal, pratiti radnike, koji grade nove učionice, nahraniti pse i mačke, pobrinuti se za kuniće, kokoši, zaliti vrt...Uhvatiti pogodan trenutak kad je jedini stroj za pranje rublja slobodan, za uspjeti oprati robu, ili naći slobodno mjesto na štriku za osušiti ju...Popodne, nakon razdijeljenog ručka, i opranog suđa, trebalo je dječicu opet posložiti u kamione, oni iz najdaljih sela najdublje, oni bliži, prema naprijed...I tako...
Trebalo je znati uhvatiti sav taj ritam, shvatiti što se zapravo i kada događa, naučiti imena djece, razlikovati ih, povezati svako dijete s njegovim selom, snaći se u kućanstvu, pohvatati sve konce, tako da su prvi mjeseci, možda bili doista najnaporniji, i unatoč svoj ljubaznosti, prekrasnom vremenu, i toplini sunca i srca, znala se pojaviti i po koja suza, zbunjenost, nemoć...Ali sve je to bio sastavni dio misijskog odrastanja i srastanja...

Kumstva

Paralelno sam, već upoznavši većinu naše dječice, i njihovih teških obiteljskih situacija, opterećenih siromaštvom, zapuštenošću, alkoholom, obiteljskim nasiljem, uspjela fotografirati 75-ro dječice, te njihova imena i druge podatke, s kratkim opisima, poslati na Zdenac, koji su onda našli kumove za svu tu dječicu, koji su im sa 100 eura godišnje omogućili nastavak školovanja i funkcioniranje centra - jer ipak treba bar djelomično pokriti i uniforme, prijevoz, školski pribor, prehranu...Zdencu sam slala i misijske suvenire, sa živopisnih indijanskih tržnica, prepunih šarenih ručno izrađenih torbica, marama, šalova, novčanika....I redovno im slala svoja tromjesečna izvješća.

Hrvati u Ekvadoru

Otišavši drugom zgodom, do Quita, u jednoj njihovoj ljekarni, uočila sam reklamu za neke prirodne kozmetičke proizvode proizvođača: Casa Barukcic...To me odmah zaintrigiralo, jednako kao i mali hrvatski grb, u njihovu znaku...Odmah sam ih kontaktirala mailom, na hrvatskom, a za svaki slučaj i na svom slabom španjolskom, i odgovorile su mi vlasnice tvrtke, Anđelka i Ivka, dvije djevojke našeg porijekla, presretne što sam im se javila, jer one ne znaju hrvatski, njihov tata je umro kad su one bile male, mama im je Ekvadorka, i ona je nastavila njihov obiteljski posao, koje su one onda preuzele od nje...Uskoro su nas posjetile sve tri u našem centru, s jedinim pisanim tragom njihova oca - krsnim listom...Iz župe Prnjavor...Izgubile su bilo koji kontakt s Hrvatskom, i s njihovom rodbinom...Na internetu sam našla kontakte župe, bilo je to taman uoči Božićnog blagoslova, ljubazni kapelan je rekao da baš ide u blagoslov kuća, te da će se raspitati...Pronašao je neku daljnju rodbinu ovih djevojaka, koji su nam dali kontakte njihovih rođenih tetki iz Kanade, i novi susret, nakon 30-ak godina, u centru s. Lenke je bio i više nego dirljiv!

Nedugo zatim, naišla sam u gradu Quitu, u dijelu koji nosi imena ulica prema europskim zemljama, i na ulicu - Yugoslavia, te potražila kontakte s drugim Hrvatima tamo, kako bi se to promijenilo...Naišla sam preko interneta na Društvo ekvadorskih Hrvata g. Luisa Avilesa Uskokovicha, iz njihova najvećeg lučkog grada Guayaqula, koji isto ne zna hrvatski, samo je našeg porijekla, te nam je on rekao da u Ekvadoru živi oko 3000 osoba, porijeklom iz Hrvatske, i da se osjećaju dosta napušteni i izolirani od svoje matične domovine, te da im je želja pokrenuti počasni hrvatski konzulat tamo.

Kraj školske godine i pastoralne aktivnosti

Bližio se već i kraj trećeg tromjesečja i školske godine, dječica su pomalo savladavala teške im engleske riječi i dijelove računala, djevojke iz internata su se sve bolje snalazile sa svojim zadaćama, a maturantice su već mogle izgovarati i teže engleske riječi, prave male dijaloge, i vješto mijenjale gramatička vremena u svojim rečenicama...Završne testove iz svih predmeta, pa tako i engleskog, po nekom ekvadorskom zakonu, trebali su potpisati njihovi roditelji, no tu me opet čekalo novo iznenađenje - mnoge djevojke vratile su mi ocijenjene testove, na kojima je umjesto roditeljskog potpisa - bio samo roditeljski - otisak prsta...Što mi je opet posvijestilo važnost i značenje djelovanja s. Lenke i njenog duhovno-obrazovnog centra za taj, do tada uglavnom nepismen kraj...

A uz školske aktivnosti, bila sam već sve više uključena i u pastoralne aktivnosti sestara, u njihove 3 male zajednice i crkvice - San Francisco de Oyacoto, San Miguel, i Santa Anita...Naime, bila mi je dodijeljena grupica od 12 prvopričesnika iz zaseoka Santa Anita, i doista je bilo dirljivo gledati svoje prve prvopričesnike, sjećajući se kako su s mukom svladavali osnove vjeronauka, kako sada pobožno kleče prvi put primivši Isusa u svoja mala, ponizna i neiskvarena srca...Najljepši osjećaj, i svojevrsni vrhunac mog misijskog djelovanja...

Baš negdje u to vrijeme, već sam bila odlučila, u dogovoru sa s. Lenkom, da ću u misijama ostati i drugu godinu, iskoristivši tako svoju dvogodišnju vizu do kraja, ali ovaj put samostalno i neovisno od Zdenca, poslavši im samo još svoja završna izvješća.

Amazonija

A prije samog početka nove školske godine, pružila mi se prigoda i posjetiti misiju španjolskih kapucina u dalekoj i egzotičnoj Amazoniji, na istoku Ekvadora. Do tamo se putuje prvo 8 sati autobusom, do grada Coca, a onda još 8 sati brodom, kroz egzotičnu i prekrasnu prirodu, rijekom Rio Napo, do njihove misije Rocafuerte, u samoj prašumi, i blizu peruanske granice, i nacionalnog parka Yasuni...I prije Amazonije, Ekvador mi je bio iznimno lijep i poseban, ali Amazonija - to je stvarno nešto...Već sam tada čula i uočila za ekološke probleme koje oni tamo imaju s naftovodom i naftnim kompanijama, čula sam za dvoje misionara, koji su prije 20-ak godina smrtno stradali probodeni kopljima od divljih indijanskih plemena, duboko u prašumi, do kojih su se pokušali probiti helikopterom - biskup Mons. Alejandro Labaka (iz Španjolske) i s. Ines Arango (iz Kolumbije), a sad se vodi postupak za njihovo proglašenje blaženima, te smo imali prigode i pomoliti se na njihovim grobovima...Posjetili smo nacionalni park Yasuni, kupali se u amazonskim lagunama, nešto dalje, pecali prave pirane, i uživali u njihovom okusu, pripravivši ih na pravoj logorskoj vatrici, kratko prešli i granicu s Peruom...Nešto kasnije sa sestrama sam posjetila i Kolumbiju, i njihovo predivno i poznato marijansko svetište Lajas...A upravo tih dana sve latinoameričke televizije uživo su prenosile čudesno oslobađanje kolumbijske političarke Ingrid Betancourt, nakon 6-7 godina zarobljeništva u prašumi u rukama kolumbijskih gerilaca, tijekom kojih se ona iz feminističke političarke, preobratila u iskrenu i duboku vjernicu, zahvalna Bogu za svu Njegovu Ljubav i čudesno oslobođenje, i novi susret sa svojih troje sada već odrasle djece, najavljujući skoru posjetu lurdskom svetištu, i susret s Papom...

Nova školska godina

U novoj školskoj godini sve je bilo lakše, i poznatije, neke djevojke iz internata su ostale iste, neke stare su otišle, neke nove su došle, od kojih nekoliko - baš iz amazonske prašume...

Naša školska dječica su preko ljeta doista porasla, i stalno napredovala - u dobi i mudrosti...I dalje smo ih svakodnevno vozili iz njihovih zaseoka, i vraćali siromašnim kućicama, ali bogatijeg duha...Mnogi od njih i dalje nisu bili niti službeno prijavljeni u matične knjige, pa se i to u hodu rješavalo tamo gdje se moglo...Nova grupa prvopričesnika u Santa Aniti je pripravljala put za Isusa u svojim srcima...Nakon prošlogodišnjeg sudjelovanja u radu s. Gilme s grupom mladih u San Miguelu, ove godine sam dobila i vlastitu grupu mladih u Santa Aniti, s kojom sam primjenjivala svoja modravska iskustva, i bilo je baš nekako lijepo i ugodno raditi s njima, pripremati liturgijska slavlja, uređivati skromne crkvene prostore...Prije susreta s njima, isto je bilo vremena i za kratke školske instrukcije, ako kome treba kakva pomoć iz matematike, engleskog, i bilo je odaziva, a i uspjeha i napretka...Nekoliko dječice iz sela, koji nisu pohađali našu školu, nego neke druge, također su povremeno znali zaletjeti se do mene na besplatne instrukcije...

Ove godine je bilo 106 kumstva, 50 prošlogodišnjih Zdenčevih, i 56 nove djece, čije fotografije i opise sam poslala misijskom Uredu. Pomoć Kumstava s obje strane, doista puno znači za djelovanje centra s. Lenke, i mogućnost školovanja sve te dječice...No, na samom terenu sam uočila da su njoj još i najveći problem redoviti mjesečni priljevi, kojih ponekad jednostavno nema, jednogodišnjom pomoći od strane kumstava, uspiju se pokriti osnovni troškovi za pokrenuti tu školsku godinu, ali iz mjeseca u mjesec, treba osiguravati prehranu i druge potrepštine za svu tu dječicu, cure iz internata, same časne sestre...Te sam shvatila da je najpotrebnije i najsigurnije po povratku osmisliti neku akciju, koja će omogućiti te redovne mjesečne prilive.

Drina Ćavar