Povratak u Hrvatsku - Ekvador 4. dio

Povratak u Hrvatsku...

I tako su uz naša 4 nastavka, prohujale i moje dvije ekvadorske godine...Uz mnoštvo aktivnosti, edukativnih, pastoralnih, i čisto praktičnih - pa svaki dan je trebalo pomoći svim tim klincima oprati ruke, podijeliti hranu, pomoći jesti onim najmanjima, onda oprati na ruke i tih stotinjak malih tanjurića naše živahne dječice, posložiti, obrisati, malenima pomoći oprati zubiće, jednu dječicu odvesti kućama, drugu ostaviti da spavaju, pobrinuti se za cure iz internata, njihove zadaće, primiti koje dijete iz sela, na dodatne instrukcije iz engleskog...Uglavnom, nikad nije bilo - dosadno...

Boravak u toj dinamičnoj i skladnoj Zajednici 11 mladih sestara, na čelu sa s. Lenkom, koja čitav hod Zajednice vodi majčinskom brigom i duhovnom mudrošću, za mene je bilo veliko životno i duhovno iskustvo. Nevjerojatno je s koliko reda, mira i strpljivosti one obavljaju i najzahtjevnije zadatke, svladavajući najveće fizičke i psihičke napore, uz sve pastoralne aktivnosti u 3 crkvice, vodeći brigu za 100-njak dječice svoje škole, dovozeći ih, poučavajući, hraneći ih i njegujući i fizički i duhovno, kako bi nasljedujući primjer Krista – Misionara i Molitelja, vršile Božju volju i ispunjavale Njegov plan za siromašnu i zapuštenu sredinu u kojoj djeluju, naviještajući Njegovo Evanđelje, pružajući Njegovu Ljubav najpotrebnijima, i tako – sirile Njegovo Kraljevstvo!

Pouzdajući se i zahvaljujući Božjoj providnosti, sestre malo po malo, i prema trenutačnim mogućnostima, grade i proširuju svoj centar. Tako su u te dvije godine izgrađeno 2 nove učionice, nekoliko novih soba za smještaj sestara i cura iz internata, dvorana za sastanke, priredbe, sv. mise i druženja, izgrađen donacijama dobročinitelja iz Hrvatske, pa su ga sestre u šali nazvale "Salon Drina"...U pojedinim trenucima, tijekom godine, uz 100-njak dječice, koja uče i igraju se, 10-ak djevojaka koje žive u internatu, školuju se i pomažu oko svakodnevnih poslova, znalo je istovremeno raditi i po 10-ak radnika – zidara, stolara, vodoinstalatera...Za sve te grupe, trebalo je naći vremena, organizirati aktivnosti, osmisliti prehranu, skuhati i razdijeliti obroke, oprati suđe, a sve to se odvijalo u nevjerojatnom skladu i harmoniji...Trebalo se brinuti i za sve naše životinje – 5-6 pasa, 7-8 mačaka, vise desetaka kunića, kokošiju, kozu s kozlićem...Obrađivati i zalijevati vrt s raznim povrćem i voćkama, organizirati pranje robe za sve u samo jednoj perilici rublja...I uz sve te aktivnosti, uz roditeljske i katehetske sastanke, uz studentske obaveze većine sestara, te druga profesionalna osposobljavanja, vremenski i duhovni prioritet daje se zajedničkoj molitvi više puta dnevno – Jutarnja, Večernja, zajedničko razmatranje duhovnog štiva, molitva krunice, posebno organizirajući i svakodnevne molitvene susrete za naše djevojke iz internata, uz sestre koje se tjedno izmjenjuju u dežurstvima uz njih (za molitvu i prehranu)...

Uvijek se našlo vremena i za iznimne aktivnosti i akcije, jer je uvijek bilo novih osoba u potrebama, u krizama, s obiteljskim problemima i tragedijama, a u skučenim prostorima, uvijek se našlo mjesta i za iznenadne goste i prostora za njihovo noćenje, prilagođavajući na najrazličitije i najmaštovitije moguće načine postojeće ograničene prostore i prostorije... Čim završi jedna školska godina, odmah kada se intenzivno priprema za početak nove školske godine, šivaju uniforme za djake, ubrzano dovršavaju završni gradjevinski radovi, a baš tada, našlo se vremena i mjesta za 3 djevojčice od 5-8 godina, čija samohrana majka se razbolila od raka, te je trebala obavljati razne bolničke pretrage, nemajući kome ostaviti svoje djevojčice, i zamolivši zato sestre, koje su odmah, nesebično i s ljubavlju prihvatile i ovu neplaniranu obavezu...

Život u Ekvadoru, u Zajednici s. Lenke, bio je život u jednoj velikoj, zdravoj, kvalitetnoj, duhovnoj, jednostavnoj, skromnoj i uvijek veseloj obitelji...Punoj dinamike, molitve, akcije, pjesme...U dvije godine, nekako sam srasla s tom sredinom, postala dio nje, i bilo je jako teško početi misliti na povratak...Čak mi je na neki način bilo teže, nego kad sam odlazila iz Hrvatske...Tada sam mislila da idem samo na jednu godinu, i znala da ću se svakako vratiti, ostala sam dvije, trebalo se doslovno odlijepiti, na neki način silom iščupati od te prekrasne zemlje, vječnog proljeća, i velikog siromaštva, protkanog osmijesima i jednostavnošću....Bez ideje, da li ću se ikad uspjeti ponovo vratiti, i ponovo vidjeti sve te drage ljude, dječicu, njihove roditelje, djevojčice iz internata, sestre...Uf, doista je bilo teško, i počela sam bolje shvaćati s. Lenku, kojoj se već dogodio taj "klik", nakon kojega se trajno ostaje tamo...Malo je falilo da se i meni dogodi slično...Ali, ipak, usljedile su prave latinoameričke oproštajke, djevojčice su pripremile svoje plesne točke, baš u Salonu Drina, zasule me laticama ruža, i jednostavnim poklonima od srca, svaka iz svoga kraja, ogrlice od plodova Amazonije, izvezeni pončo s Andi, lutkice s Orijenta, torbice s obale, koje su u gracioznom plesu - vješale po meni...S. Lenka mi je sama izabrala svijetlu lanenu haljinu, sestre su sa školskom dječicom organizirale pravu malu olimpijadu - športsko natjecanje, mladi iz Santa Anite, organizirali su plesno veče - njihovih folklornih plesova, u nošnjama, i novih, modernih, uz reggeton glazbu...A ja sam njima, baš u Santa Aniti, gdje sam pripremila dvije grupe prvopričesnika, i vodila svoje mlade, za oproštaj darovala - pravo Svetohranište, koje prije nisu imali...Akcija preko mog bloga se zvala: "Poklonimo Svetohranište, kako bi se i oni  mogli pokloniti pred Svetohraništem" - i doista - uspjelo je...Hrvatski dar, Isusovo Svetohranište, u maloj seoskoj kapeli Santa Anite, na vrhu Andi...

Bilo je suza, zagrljaja, ruža, pogleda tamnih smeđih očiju, u kojima se zrcali čitav Ekvador...Dječica u školi se po dvorištu, nisu odvajala od mene, cure iz internata su znale da će mi krenuti suza, čim one, sada već pomalo i u šali, izazivajući uvijek istu reakciju kod mene, uglas izgovore: "No te vayaaas! - Nemoj ići!", darivale mi svjetlucavim flomasterima izrađene crteže i natpise, zapisivale mi akrostihove u moj spomenar, od kojega se ni danas ne odvajam...Otvorivši ga, kao da otvaram vrata nekakve čarolije...Poput Aladinove svjetiljke, iz mog spomenara, izlazi dobri duh Ekvadora, i svih onih eteričnih emocija...
U avionu za Europu, sam do pola oceana, tugovala za Ekvadorom, smišljajući načine i kombinacije, i razloge da se jednog dana ipak tamo nekako vratim, a od pola, već se pomalo veselila onome što me čeka, u mom starom, a sada nekako novom, i drugačijem životu...Svojoj obitelji, rodbini, prijateljima, koje nisam vidjela čitave dvije godine, novoj nećakinji, koja se u međuvremenu rodila...Njihovim reakcijama, kad me ugledaju 18 kg mršaviju, budući sam uz tamošnji način prehrane, s rižom i tropskim voćem, a bez puno kruha i tjestenine, otprilike mjesečno gubila barem po 1 kg, otišla sam kratko ošišana, i podeblja, a vraćam se vitka, duge kose, i nešto tamnijeg ekvatorskog tena...

Vratila sam se baš na datum ređenja novih mladomisnika, u našoj, Stepinčevoj katedrali, iste večeri bila je i proslava župnog blagdana moje župe...Nedostajao mi je naš Glas Koncila, i Rubelj ćevapi : ) Išla sam na susret misionara u Đakovu, posjetila Kopački Rit, prijatelje u Splitu, na Rabu, na Braču, mladifest u Međugorju...Ma prošla sam Hrvatsku uzduž i poprijeko, vlakom, busom, brodom, autom...Tek sada shvativši koliko mi je nedostajala, tako lijepa, tako naša...Svi su me htjeli vidjeti, čuti, pokušati doživjeti i sa mnom unazad proživjeti te egzotične dvije ekvadorske godine...I nakon bombastičnog ljeta, čekala me nova jesen, prvi put nakon dvije godine stalnog proljeća, novi posao prevođenja...

Ali i dalje se redovno čujem sa s. Lenkom, i sestrama, pratim njihova događanja, i mjesečno im šaljem donacije svojih prijatelja, svakog prvog petka u mjesecu, jer je Ekvador, 1. zemlja na svijetu posvećena Srcu Isusovu, i jer su zajednici s. Lenke, i njihovim klincima, najproblematičniji ti mjesečni izvori prihoda, a svih tih stotinjak dječice, treba nahraniti, dovoziti, odvoziti, školovati...I kada bi za tih sto dječice, samo sto osoba ili obitelji u Hrvatskoj i Europi, dali samo sto kuna mjesečno, problem bi bio riješen, i pitanje njihove mjesečne prehrane potpuno pokriveno - sto kuna za prehranu jednog djeteta za čitav mjesec...I iz te igre riječi - sto - sto, nadošlo je i ime čitavog projekta: "KriSTOv STOl", koji je već za koji mjesec prerastao u novu, samostalnu registriranu misijsku udrugu: "Kristov Stol" Misijska Europska Katolička Inicijativa!
Kojoj se i vi možete priključiti, mjesečnim uplatama ili trajnim nalogom na PBZ žiro račun:
2340009-1110433489, ili upoznati s našim drugim projektima, na novoj web stranici: www.kristov-stol.hr, pa i učlaniti, ako vam se učini zanimljivim.

Organizirali smo već nekoliko izložbi ekvadorskih egzotičnih fotografija u Zagrebu: "I stvori Bog Ekvador", uz Dan planete zemlje, krajem travnja u ArtNetClubu u Preradovićevoj, i prikazivanje filma "Crude", o ekološkom zagađenju ekvadorske Amazonije, "Župa Srca Marijina za Zemlju Srca Isusova", uz župni blagdan moje župe na Jordanovcu, u Splitu sam u suradnji s Maticom iseljenika, u Gradskoj knjižnici, pomogla organizirati manifestaciju "Dani Ekvadora", gdje su predstavljeni predmeti i fotografije iz Ekvadora, njihova glazba, prirodni kozmetički proizvodi "Case Barukčić", ekvadorski kulinarski proizvodi, u suradnji s Ugostiteljskim i Kozmetičkim strukovnim školama iz Splita, Branka iz Matice je pripremila znanstveni rad o Hrvatima u Ekvadoru, prikazan je film: "Tako daleko - Que tan lejos"...I dvije oceanima udaljene države, su ipak postale nekako bliže i bliskije...

Drina Ćavar